Hu....
pozdrav
Vedran svaka čast da si iznio ovo pitanje na ovakav naćin...
u potpunosti razumijem i podržavam tvoj stav ne zato jel' se slažem nego zato što kasnije ne žeilm živjeti sa spoznajom da sam "možda" mogao spasitinečiji život (štosmatram neprocjenjivim)ali nisam uspio.....
...sama pomisao na to je bolna i vrijeđa sva moja načela.
jel' možda najveći pakao koji "razuman čovjek" proživljava je bespomočnost da se nekom pomogne, da se nekoga spasi, gotovo pa od sigurne smrti.
i ne radi se samo o jednoj boćiciprotuotrova nego o cijeloj studiji pomoći koju neki Hendler mora proći da dobije dozvolu za bavljenjem takvim poslim.
to sigurno nije instanca Hobija...jel' hobi je dio aktivnosti koji čovijek obavlja dok' se želi smiriti od svakodnevnih aktivnosti koje ga ispunjavaju stresom,
Hobi je nešto što te ispunjava, nešto što te ćini boljim čovjekom, a držanje smrtonosnih životinja u neadekvatnim uvjetima ((ne mislim na životinju nego na čovjeka)) to svakako nije.
propisi nisu u ovom slučaju pisani za životinje nego za ljude, strogi su samo iz jednog razloga da kad se desi nesereća ((da to tako blago nazovem)) postoji rješenje koje je dovoljno sigurno da nitko ne pogine ili se svede na minimum.
Danas pogotovo u znanosti postoji čitav niz opasnosti koje nisu ni istražene i one na koje se jednostavno nemogu izbjeći, no ovdje ne govorimo o Space Shuttle programu ovdjese postavlja pitanje odgovornosti ljudi koji nemaju načelo vrijednost za svoj pa tako ni za tuđi život, čija je percepcija života iskrivljena, odgovornosti zamagljena. nekim sebičnim krivo interpretiranim "impulsom" u glavi koji zatamnjuje razum u nadi da će se osječati prihvačeno od nekih i odbačeno od drugih.
i sama kemija mozga u tim trenucima nije mi skroz jasna, zato i profesionalni Hendleri koji to obavljaju u "savršenim uvjetima" svake godine prolaze psihijatriske analize.
jel' dovoljan je samo jedanu trenutak' fiksacije fascinacije (ne znam kako' bi to nazvao)ili neka misao prođe u krivom smjeru i sve je gotovo....
a pomoć je pre daleko ako i spasi čovjeka obično su oštečenja mozga nepopravljiva.
i onda kad se desi Sr*anje a desit će se...po zakonu velikih brojeva 100 000000 x će sve proći savršeno ali miljon' i prvi će ga maznut.
i onda će "mjerodavni" (ne mislim na državu)slegat ramenima i ograđivati se odgovornosti...
da nisu znali, da su mu govorili, da je znao što ima,...ali u tom trenutku to njemu neće ništa značiti....ali znaćiti će nama, koji smo shvatili da je cilj hobija da se unaprijedimo i da postanemo bolji ljudi.
taj osječaj Gorčine u ustima i želucu...dugo će ostati.
pa da se dalje ne prijetim (jel' u tome nisam dobar) onima koji su ga na neki naćin usmjeravali ili poticali, oni "stariji" koji su mu davali "lažne nade" i koji su svaku njegovu izjavuvezanu uztemu dočekali smješkom i odobravanjem.
želim zapravo da uvidi da nismo oni kakvima nas zamišlja,
nego da ga zasigurno volimo

više od onih koji mu se smješe'.
pozdrav icek
Edited by: icek