Uz duzno postovanje vama koji zivite u blazenom neznanju, rodjeni ste pod sretnom zvijezdom, imate dobru pozadinu u obliku obiteljskih dobara, ili ste jednostavno tesko radili i nekim divnim cudom rad vam se isplatio - nemate pojma o cemu pricate.
Ja imam samo 27 godina. Ja 27 godina zivim tako da kada idem na Akter posudjujem cipele jer me sram doci u raspadnutim patikama, a za busnu kartu stedim mjesecima unaprijed i svjesno idem u dug sa jos racuna.
NIJE istina da posla ima ako ga se trazi!!! Posla ima ako imas veze i lude srece. Ja imam posao, sada prvi put nakon poprilicno godina. Preko veze. Lose je placen, ali imam posao. Nije istina da sam prije sjedila doma i gladila pi*** i razmisljala zasto su mi prazni spageti u tanjuru. Radila sam. Na crno. Po tjedan, dva. Mjesec. Gdje sam mogla i STO sam mogla. Ako to znaci odraditi mjesec dana po 12 sati u disko klubu gdje je ti je opis posla "sluzis ljude dok te ponizavaju" za 200 kn, jer su nam od place oduzimali manjke koje mi NISMO napravili - onda je to to. I sa tih 200 kn sam kupila kruh i nesto hrane. Svo to vrijeme ja placam stanarinu, jer sam podstanar, mamica i tatica mi nisu ostavili stan i nemaju veliku kucu gdje bi i ja mogla zivjeti. Placam i svoje rezije, koje zajedno sa stanarinom (bez interneta i slicnih luzkusa) su vece od prosjecne place, a otprilike duplo vece od onoga sto ja zaradim na razne nacine.
Ja iskreno nemam pojma kako sam uspjela biti SAMO oko 8000 kn u minusu sa racunima do sada. Nemam pojma, 2 godine zivim bez posla i SAMO 8000 kn sam u minusu. Cirka, mozda malo vise. I otplacujem ih, dok pokusavam placati i tekuce troskove.
Ako mi netko pokuca na vrata i dodje uzeti bilo sto od vrlo, vrlo tesko zaradjene imovine, moze se okrenuti i nestati. U kucu nece uci. Ne ziv.
Rodjena sam u krivo vrijeme, mladost nisam mogla imati jer sam morala prezivjeti. Nemogu zamisliti sto ce se desiti ako mom svekru pokucaju na vrata. Onom koji im je stvorio ovu jadost od drzave. I koji sada radi na Kosovu. Da, tamo. Jer TAMO moze raditi a ovdje ne. I znate sto? I dalje nema za sve racune.
Meni je jasno da je sve to nesto sto se mora desiti i sto ce proc. Na zalost, ja cu svoju mladost, a mozda i cijeli zivot potratiti cekajuci da bude bolje. Ako si sama nesto ne napravim nece mi nitko. Ali bogami, necu gledati dok me potkradaju. Ne zanima me tko je ovrsitelj i koliko ga placaju, mogli su otvoriti druga radna mjesta a ne legalno reketarit ljude. Bit ce mrtvih, uopce ne sumnjam.
Uvijek sanjarim o djetetu, polako mi vrijeme ide... ali ja si to jos dosta vremena necu moci priustiti. Mozda ce i tom buducem djetetu biti bolje nego nama, zbilja se nadam. Nadam se da ce nasu zemlju proci djecje bolesti, kroz jos 20-40 godina. Na zalost, ne za mog mladog vijeka.