Schlegel 1855

Gaboon viper ili kako se kod nas zove Gabonska ljutica, spada među najljepše svjetske zmije jer je odlikuju prelijepe boje i šare, tako da nije ni čudo što je negdje zovu i Leptirasta vipera. Ova zmijase ne može samo pohvaliti svojom ljepotom, već i time što je najduži predstavnik roda Bitis, a i najteža i najdeblja vipera na svijetu koja može dostići težinu i do 11 kilograma, a i također drži još jedan rekord koji se odnosi na dužinu otrovnih zuba koji mogu biti dugački i do 5 cm.
Vrsta Bitis gabonica ima dvije podvrste i nju sačinjavaju Bitis gabonica gabonica i Bitis gabonica rhinoceros koja je u teraristici mnogo češća i koja se bitno razlikuje od B.gabonice gabonice po tome što na glavi u blizini nosnih otvora ima dva koštana roščića po čemu je i dobila ime.


Na slici su dvije Bitis gabonica i uočljiva je bitna razlika od rhinocerosa pošto namaju karakteristične male rogove na vrhu glave, a ispod očiju imaju karakteristične 2 crne šare-pruge, za razliku od rhinocerosa koji uvijek ima samo jednu.

Opis vrste

Gabonske ljutice mogu narasti i do 2 metra, ali su razmjerno svojoj dužini, može se reći, male debeljuce, pošto presjek odraslih primjeraka može biti i do 20 cm, tako da su ove zmije prirodno veoma lijene i slabo se kreću, a plijen love tako što se ušuškaju u šumsko lišće i uz pomoć svojih fascinantnih šara potpuno stope sa okolinom i tako kamuflirane provedu dugo vremena čekajući da im plijen doslovno dođe ispred nosa kako bi ga munjevitom brzinom zgrabile. Iako izgledaju zdepasto i tromo, kada napadaju ove zmije to rade nevjerojatnom brzinom koja ih što se brzine ugriza tiče stavlja u sam vrh među tri najbrže zmije na svijetu, a to su Puff adder i crna mamba.
Takav neaktivan način života dovodi do toga da ove zmije mogu jako dugo izdržati bez hrane jer im ona pošto se ne troše jednostavno i nije potrebna, tako da je za ove zmije manje više normalno da se hrane samo 4-5 puta godišnje.



Inače se hrana ovih predatora sastoji manje više od svega onog što mogu progutati, pa tako osim glodavaca, ptica i ostalih standardnih životinja kojima se zmije hrane, ove debeljuce često na jelovniku imaju i mungose, neke vrste majmuna, domaće mačke pa čak i pigmejske rojal antilope. Kada su u zasjedi, ove zmije naslone donju vilicu na tlo i pomoću nje osjećaju i najmanju vibraciju koju potencijalni plijen svojim hodanjem izaziva, tako da se za razliku od mnogih drugih zmija Bitisi najviše oslanjaju na to osjetilo i jezik pri lovu malo rjeđe upotrebljavaju jer im palacanje njime može odati položaj, tako da je veoma zanimljivo gladati zmije iz porodice Bitisa kako napadaju jer to rade tako
što se iz potpuno „zaleđenog" položaja, gdje se zmija jednostavno ne pomiče, ne palaca jezikom i izgleda kao da je mrtva, u djeliću stotinke sekunde neopisivom brzinom bacaju i grizu plijen.



Gabonske ljutice naseljavaju tropske šume i granična područja oko njih i veoma rijetko se mogu naći na otvorenim prostorima. Na šumskoj podlozi prekrivenoj opalim lišćem ove otrovnice zahvaljujući svojim šarama postaju doslovno nevidljive, tako da se tu u polumraku krošnji drveća osećaju najsigurnije, a uz to i ove zmije vole malo veću vlažnost koju im vlažna šumska podloga i pruža. Ove zmije su što se agresivnosti tiče veoma tolerantne i većinom ne iskazuju neku posebnu želju za napadanjem i u prirodi do ugriza najčešće dolazi kada čovjek nepažnjom u hodu nagazi na sakrivene i kamuflirane Gabonke koje onda neslućenom brzinom zariju svoje dugačke zube u noge nesretnih ljudi, pri tome im ubrizgavajući i do 600 miligrama opasnog hemotoksina koji razara krvne žile i ostala tkiva.


Primjer kamuflaže Gabonske ljutice... Foto: Photographers direct


Kada su uznemirene, ove zmije veoma glasno šište izbacujući zrak kroz svoje nosnice i na taj način pokušavaju otjerati prijetnju. Ove zmije su ovovivipare, znači rađaju žive mladunce kojih u leglu može biti i do 60 komada, ali najčešći broj je oko 20-30 mladunaca koji su po rođenju dugački oko 30 cm.



Držanje u zatočeništvu

Pošto nisu pretjerano aktivne, ove zmije ne zahtjevaju neke ogromne terarije i obično je pravilo da terarij bude dugačak koliko i zmija, a širina i visina pola od toga. U literaturi i po netu kruže veoma suprotna mišljenja oko vlažnosti zraka u terariju za gabonske ljutice pa ih tako neki čuvaju i na 100% vlažnosti, dok ih i drugi drže manje više kao da su pustinjske zmije. Najbolje je od svega izabrati neku sredinu i držati im vlažnost na 50-60%, dnevnu temperaturu na 26º-28º, a noćnu na 20º-22º stupnjeva. Pošto žive u hladu šuma, ove zmije ne vole direktnu i jaku svjetlost, već terarij sa njima treba postaviti na neko mjesto u sjeni, i što je još važnije negdje gdje nije toliko prohodno i gdje se zmija neće uznemiravati pri svakom pokretu jer je veoma karakteristično za ove zmije da su dosta podložne stresu i tada mogu početi  odbijati hranu, a ako su već jele, onda uslijed stresa često znaju da povrate hranu, a pri češćim uznemiravanjima i stresovima mogu dobiti i infekciju respiratornih organa i na kraju i uginuti.




Podloga za terarij se treba sastojati od mješavine pijeska i treseta kako bi što bolje zadržavala vlagu, obavezno je u terarij staviti i neko šuplje drvo ili neko drugo sklonište koje je ovim zmijama zbog već spomenutog faktora stresa od životnog značaja. Što se tiče biljaka u terariju one nisu toliko neophodne jer će ih zmija ionako svojom težinom za kratko vrijeme sravniti sa zemljom, zato se mogu staviti neke umjetne biljke i obavezno malo veća posuda sa vodom koja se treba svaki drugi-treći dan promenijeniti. Jako važno za Gabonske ljutice je i to da su veoma osjetljive na nagle promjene temperature i dovoljna je razlika od samo par stupnjeva nagle promjene temperature kada se recimo zimi otvori terarij i unutra uđe hladan vanjski zrak, da se ova zmija prehladi, dobije upalu pluća i ako se ne liječi da kasnije ugine.



Zanimljivost

Zanimljiva je jedna afrička priča koja najbolje opisuje karakter ovih zmija. Priča naime govori o jednom četvorogodišnjem afričkom djetetu iz nekog udaljenog sela negdje u Sijeri Leone, koje je igrajući se u obližnjem šumarku nabasalo na skoro odraslu B. gabonicu rhinoceros i pošto je klinac bio mali i nije znao o čemu se radi, a svidjele su mu se šare toga što je pronašao, on je jednostavno uhvatio zmiju za rep i doslovno je po prašini odvukao do sela, da se na opće zaprepaštenje prisutnih pohvali time što je pronašao, a da ga Gabonka ni jedanput nije pokušala ugristi. Priča je neka vrsta urbane legende, ali to ne mijenja činjenicu da je otprilike oko 70% ovih zmija izuzetno
tolerantno i totalno neraspoloženo za agresivnost.

Posljedice ugriza

Iako je ova zmija dosta mirna i lijena za napad, ipak ima slučajeva da do ugriza dođe i to najčešće zbog pogrešnog rukovanja i ophođenja prema zmiji jer iako izgleda debela i troma, Bitis gabonica nije sastavljena od sala već od mišića koji joj u napadu daju neopisivu brzinu tako da se mnogi ljudi, pa čak i oni iskusni često prevare u procjeni i ne uhvate dobro i dovoljno čvrsto zmiju za vrat, koja se onda ili veoma snažnim trzajem jednostavno oslobodi iz ruku ili kao što ima slučajeva jednostavno izvije svoju glavu i izbačene dugačke zube zarije u šaku onog koji je „drži", a ima i slučajeva da su to učinile tako što su vlastitim  zubima probile svoju donju vilicu.



Posljedice ugriza Gabonske ljutice su ekstremno razarajuće za ljudski organizam i ako se ne ukaže potrebna medicinska pomoć i tretman polivalentnim protuotrovom, smrt je sigurna 100%. Problem je u tome što ova zmija zbog veličine svoje glave u odnosu na druge otrovnice raspolaže ogromnom količinom otrova koji zahvaljujući svojim dugačkim zubima injecira duboko u tkivo žrtve, što onda uslijed hemotoksina dovodi do velikih oticanja ekstremiteta, pucanja kože i velikih krvarenja, praćenih pojavom limfnih plikova, nepravilnim radom srca, nesnosnim bolovima i drugim opasnim simptomima  koji čak iako se preživi ostavljaju trajne posljedice za cijeli život. Posljedice u smislu toga da čak iako se primi protuotrov, to neće spriječiti pojavu nekroze kao posljedice ogromnog razaranja tkiva i često je onda jedini izlaz iz cijele opasne situacije jednostavna amputacija ugriženih udova.
Poznati su i slučajevi u teraristici gdje su ugriženi teraristi poslije ugriza sebi sjekirom odsjecali ruke, znajući da je to jedini način da ostanu na životu, stoga će zaključak o ovoj zmiji biti veoma kratak.

http://www.gifte.de/Gifttiere/bitis_gabonica_biss01.htm
Link gdje se mogu vidjeti posljedice ugriza Gabonske ljutice... PAŽNJA UZNEMIRAVAJUĆE!

Zaključak

Prelijepa i fascinantna zmija, ali zbog svoje velike otrovnosti, brzine i opasnosti, totalno nepreporučljiva osobama koje nemaju dugogodišnje iskustvo u rukovanju otrovnim zmijama.