Vrlo rado, ali... Napravio sam cirkus i upisao ovaj Bozic u anale naše male porodice.

Klinci su nam bolesni i samim tim je atmosfera poprilicno napeta (čitaj - zena sizi). Kuca se celi dan sa manjim pauzama u kojima ja ubedjujem zenu da ne trebamo cerku (15 meseci) voditi kod doktora i da je to samo neka virozica. Ona nervozna ali kuva.
Kad je napokon sve bilo gotovo sedamo gladni (cuvamo se ceo dan) za stol i krecemo redom - ustajemo vrtimo cesnicu, prelamamo (ustanovljavamo da ce žene vladati ove godine), mali (5god) nalazi kovanicu (sreća nevidjena)...
Kad smo poneki supu zena iznese sve drugo na stol (kuvano, sos, prasetinu, salate...) da nemora stalno ustajati. Primeti ona da je zaboravila pohovano i zamoli mene da ga donesem...
E, tu nastaje cirkus... Ja ustajem, udaram glavom u poveci luster i prje nego sto sam stigao opsovati on puca u komada i pada staklo po svoj hrani.
Naravno, svi su zanemili od soka. Prvo gledamo da nije koga poseklo (hvala Bogu nije) a onda nastaje pickaranje...
Do maloprije sam spremao - cistio, bacao, usisavao, prao (rano je počela ta ženska strahovlada). Jeo sam pohovano i hleba, a zena i sin odose "u selo" na rucak.
Sad uspavljujem cerku i razmišljam gde sam pogresio i mislim da sam našao grešku - nisam danas upalio svecu.
Mislim da ovaj Bozic necemo zaboraviti.
