Literarni rad 1
Kap!
Život u stambenoj zgradi velikog grada ima svoje vrline i mane. Jedna od mana je da sigurno nikada nećete čuti tišinu. I u tzv. "gluho doba noći" zvukovi se probijaju sa svih strana. Na kraju se naviknete na tu neprestanu kakofoniju zvukova i iako vaš ispravan slušni aparat registrira sve te zvukove, vaš mozak uredno ih ignorira. Međutim, mozak nas akvarista ima jedan kutak koji brine o samo jednom jedinom zvuku. I to onda izgleda otprilike ovako:
Vruuum... mijaoooo...vruummm... tuuuuu... biiiii... 'crna ženooooooo.... vruuum... biiiiiiiii... biiiiiii... mijaoooo... kmeeeee... 'ka ti materina, idijote, tu si našo pišat... vruuum.... kap... vruuum... kap?... biii-biii... mijaoooo... kap?! ...kmeeee... KAP?!... KAP?!... KAP?!...
j*boTE, CURI!!!!! - spoznaja oštra poput igle probija se negdje iz malog mozga i širi se ostatkom sive mase uljuljkane u neki lijep san. Desnom rukom posežem za naočalama odloženim na noćnom ormariću, usput rušim digitalnu budilicu što mi ju je stric davno donio iz Njemačke. Crvene brojke poskakuju u mraku. Nabijem naočale na glavu i pogledom tražim treperavu crvenkastu svjetlost na podu... dižem budilicu - prošla je ponoć. Skačem iz kreveta kao da me je neko spojio na one sprave za oživljavanje iz "Hitne službe", preskačem smiješne šlape na zeca (još jedan od onih blesavih poklona za rođendan) i pokušavam potrčati. U tom času osjetim tisuće iglica kako me bockaju od palca na desnoj nozi skroz do kuka. Opet sam sav utrnuo. Šepajući poput Herr Flicka iz popularne engleske TV serije jurim ka vratima spavače sobe. Uz trepetavu svijetlost ulice koja se probija kroz rolete pronalazim kvaku, otvaram vrata i jurim (koliko mogu, nogu još ne osjećam) prema suprotnom zidu na kojem se nalazi prekidač da upalim svjetlo. Usput šutnem veliki plastični auto moga sinčića. Čudne male zvjezdice pojave se pred očima prije nego sam uopće osjetio bol u malom prstu lijeve noge. Dosežem prekidač, pritisnem ga i u tom trenutku 5 x 60 vati svjetla prži mi mrežnicu, na trenutak sam slijep. Kad su se oči privikle na ovu neočekivanu promjenu u dva koraka skačem do mog 170 litraša, bacam se na koljena i pipkam po podu... GDJE JE PROCURILO? GDJE CURI?... 'bem ti akvarij, 'bem ti ribe... tek sam postavio novi laminatni pod... sad kad se napuše, ode sve u tri mile materine... žena će poludit, "a lijepo sam ti rekla" već mi odzvanja u ušima. No vode nema nigdje, barem ne na podu. Pipam cijevi, filtere, CO2 i sve je O.K. i na svom mjestu. Bacam pogled u akvarij. Svjetlucava tijela sumanuto jurcaju akvarijem. PA ŠTA ONDA KAPLJE?!
Ustanem, napnem uši i jasno čujem: kap... kap... kap... osvrnem se oko sebe, bacim pogled prema kuhinji, i hodajući na peti lijeve i vanjskom rubu desne noge odšepesam do otvorenih vrata, palim svjetlo i bacim pogled prema sudoperu. Nedotegnuta slavina kaplje u čašu ostavljenu u sudoperu. "ŠTA JE BILO?" čujem snen ženin glas iza sebe. "Ništa, učinilo mi se da curi akvarij, a NEKO nije dotegnuo špinu, pa je kapala." odgovaram zadihano. "Izvini... ja sam malop
Anketa
Tema: Ocjenjivanje Literarnih Radova (Posjeta: 1869 vremena)