Još uvijek sam malo pod dojmom pa sam odlučio to podijeliti s vama...
...Danas me konobarica u jednom kafiću pitala: "Zašto ste vi tako ljubazni?"
Malo sam ostao zbunjen, zablokirao... Pokušao sam se sjetit šta sam joj upravo rekao. "Dobar dan, molim, izvolite, hvala..." dakle, ništa posebno...! Valjda je skužila upitnik koji mi je svjetlio iznad glave pa se nasmijala i krenuo je razgovor... Samo da napomenem da je i ona bila jako ljubazna! Rekao sam joj da sam konobar i da mi je to valjda profesionalnalna deformacija... Da rezimiram, složili smo se da je jako žalosno što se ljudi čude i šokiraju kada su konobar u kafiću, prodavačica u trgovini, službenica na šalteru u pošti ili banci ljubazni i pristojni. Žalosno je i što se ti isti konobar, prodavačica ili službenik čude kada gost/kupac/stranka dođe za stol/pult/šalter sa osmjehom i sa 2-3 pristojne riječi i pitanja.
Učili su nas kao male da osmijeh i lijepa riječ otvaraju sva vrata. I svi bi se trebali toga sjećati. Kao i one pjesmice:
Četiri najvažnije male riječi
Lako je od srca, iskreno reći.
One su samo zato male
Da bi u dječja uha stale.
Svakog su srca dragi gosti
Molim, hvala, izvoli, oprosti.
...
Ugodan dan želim!