(Lamarck, 1816)

Hridinasti ježinac Paracentrotus lividus je morski beskralješnjak (avertebrata) koji živi uzduž europskih obala od sjevernog Atlantika (Španjolska, Irska, Francuska) i kroz cijeli Mediteran. Nastanjuje dva tipa staništa - kamenita dna i livade morskih cvijetnica.

Na kamenitim dnima ježinci buše rupe u podlozi koje im služe za bolji upor koji ih štiti od predatora i morskih strujanja. Ove se populacije hrane algama (Laminaris ssp.), ali i različitim drugim algama koje nanose morske struje. U Jadranskom moru često susrećemo populacije ježinca koje nastanjuju livade morskih cvjetnica (Posidonia oceanica). Ove populacije prate promjene dana i noći. Tijekom dana ostaju uz korijenje sakrivajući se od predatora, a noću izlaze te se penju na listove hraneći se najmekšim djelovima. U nedostatku optimalne hrane ježinci će se hraniti drugim algama, strvinom, kao i drugim malim beskralješnjacima. Hridinasti ježinac poput ostalih echonoida ima gonade te se razmnožava vanjskom oplodnjom. Temperaturni parametri za hridinastog ježinca su u rasponu od 5°C do 22°C i više, dok se pojas između 13°C i 17°C smatra njihovim prirodnim optimumom. Predatori sa kojima se ježinci susreću u prirodi su najčešće ribe, zvjezdače te razni rakovi. Poput svih bodljikaša morski ježinci imaju vodeno mišićni sustav koji koriste za pokretanje. Podije se istežu i stežu te se sa ljepljivim vrškom hvataju za podlogu. Pokretanje je nekad potpomognuto s micanjem bodlji. Hridinasti ježinac kao i mnoge druge vrste koristi svoje podije da bi na svoju dorzalnu stranu stavio različite materijale poput školjki, kamenja ili algi radi kamuflaže i zaštite od intenzivnog osvijetljenja. Bolesti koje se pojavljuju kod ježinaca su zelena bolest ˝maladie vert˝ i bolest ćelavosti ˝maladies chauves˝. Uzrokom zelene bolesti smatra se loša kvaliteta vode i mehaničke ozljede, a kao lijek se koriste antibiotici. Bolest ćelavljenja je jako zarazna infekcija koja se također liječi antibioticima.